Čak i nakon ruskog napada: mir je jedina opcija

(Izvorno objavljeno na njemačkom: Wiener Zeitung, 26. veljače 2022.)

Werner Wintersteiner*

1Mi smo istraživači mira bili u krivu. Mislili smo da Putin želi trajno osigurati teritorije koje su okupirali pobunjenici u istočnoj Ukrajini i možda ih službeno pripojiti prijetnjama i ratnim povicima. Međutim, očito, želi više. On uskraćuje pravo Ukrajini da bude neovisna država i vojnu invaziju naziva činom demilitarizacije i denacifikacije zemlje, odnosno želi uništiti cjelokupnu vojnu infrastrukturu i srušiti vlast.

2Zapadni mirovni pokret upozorio je na pogubnu ratnu logiku ukrajinske krize i istaknuo da i Zapad ima svoj udio u eskalaciji. Međutim, vjerojatno se previše usredotočila na pogreške svoje strane, posebice na masovno širenje NATO-a nakon 1989., koje je prekršilo de facto obećanje Sovjetskom Savezu koji se raspada i što je Rusija morala doživljavati kao prijetnju. Bez da smo jasno rekli, mislili smo da će, ako se ova politika ispravi, Rusija biti zadovoljna i tenzije će popustiti. Utemeljeni zahtjev za neutralnošću Ukrajine također se temeljio na ovoj liniji razmišljanja, ali ga zapadna politika nikada nije prihvatila. Očigledno je i ovaj naš način razmišljanja bio samo djelomično točan. Sada moramo zaključiti: Putin bi tada imao jednu manje značajnu izliku za svoju invaziju, ali nikako nije sigurno da invazija ne bi bila opravdana drugim argumentima.

3Čini se kao da je Putin, šahist, otkrio rupu u neprijateljskoj obrani, koju je ledeno iskoristio. Znao je da nitko neće vojno braniti Ukrajinu i znao je relativnu neučinkovitost sankcija nakon aneksije Krima. Dakle, politički realizam kao eksplanatorni model, nažalost, dokazuje svoju vrijednost, barem na prvi pogled i ako se na sukob gleda kratkoročno. Ipak, sukob ima nekoliko dimenzija i ne može se svesti na partiju šaha.

4Zapanjujuće je koliko su mediji i politički stručnjaci malo uključili povijesnu dimenziju, posebno ne događaje iz Drugoga svjetskog rata i neposredno poslijeratno razdoblje s krvavim borbama između Sovjetskog Saveza i ukrajinske UPA (1943.-1947.). Pritom Putin neprestano govori o povijesnim događajima, zamišlja sebe kao novog cara koji ispravlja “greške komunista”, a svoju agresiju legitimira kao antifašizam, u tradiciji borbe protiv UPA. Ovdje postaje vidljivo koliko je mala pomoć formalne strategije rješavanja sukoba, koja u konačnici pretpostavlja zajednički interes aktera za rješavanje sukoba i suzdržava se od uzimanja u obzir složenih psiho-povijesnih rana, zahtjeva, interesa, želja i, da tako kažemo, , kompenzacijske želje. Umjesto zbunjivanja oko Putinove psihologije, radije bismo trebali proučavati povijest na koju se on neprestano poziva. Konkretnije, moramo pogledati koliko povijesni događaji oblikuju kolektivne osjećaje i svjetonazore sadašnjosti, ali i koliko su političari gladni moći spremni manipulirati tim osjećajima i instrumentalizirati te svjetonazore kako bi svojim političkim pogledima pružili privid legitimiteta. ciljeve.

5Svaki rat stvara nove činjenice. Jedna od tih činjenica je da će glas europskog pacifizma postati tiši, da će se upravljanje građanskim sukobima smatrati diskreditiranim, da će se puno više čuti oni koji već dugo pozivaju na europsko ponovno naoružavanje [primjedba urednika: na što je Njemačka već poduzela mjere, obećavši 100 milijardi eura povećane vojne potrošnje]. Vidimo da je ovaj slijepi refleks uzvrata već zahvatio čak i ljude koji su se ubrajali u frakciju mira. Putinov argument da nema alternativu – tipična izjava svih ratnih huškača – ne smije se koristiti obrnuto. Naprotiv, vjerujemo u to kraj mira ne smije biti kraj mirovne politike, kako stoji u priopćenju njemačke zajednice za istraživanje mira. Prvo što bi trebalo biti jasno je da postoje smislene miroljubive opcije, čak i ako se od njih ne može očekivati ​​da kratkoročno okončaju nasilje i ponište učinjene nepravde.

6 Ruska invazija mora biti zabranjena u svim međunarodnim tijelima, počevši od UN-a. Hitna sjednica Opće skupštine UN-a važan je moralni autoritet, ali postoji mnoštvo međunarodnih institucija. Ovaj sukob također nije samo sukob između državnih čelnika, već i između društava. Važno je kako javno mnijenje razmišlja - također u Rusiji. Političke stranke i organizacije civilnog društva trebale bi odbiti invaziju, ali u isto vrijeme održavati kontakt s organizacijama i institucijama u Rusiji, čak i ako se zna koliko malo manevarskog prostora imaju.

7Svaki sukob koji eskalira, a posebno rat, dovodi do napuštanja kompleksnog razmišljanja u korist pojednostavljenja i jasnih slika prijatelja i neprijatelja. Nasuprot tome, moramo inzistirati na rasvjetljavanju cjelokupne povijesti i dinamike ovog sukoba, što često znači da se ne fokusiramo na ili-ili, već na oboje-i. Stoga se mora osuditi ruska invazija i istodobno priznati ruski “legitimni sigurnosni interesi”, koji se, međutim, mogu konkretizirati samo u dijalogu s kolegom i ostvariti mirnim sredstvima. Mora se podržati (zapadni) front diplomatske osude i ekonomskih sankcija Rusiji i istovremeno kritizirati činjenicu da je Zapad također dopustio eskalaciju sukoba.

8Sukob se često uspoređuje s Hladnim ratom. Upravo kao pokušaj prevladavanja zastoja hladnog rata i “sigurnosne zamke” razvijeni su instrumenti poput ograničenja naoružanja i sustava kolektivne sigurnosti (sigurnost bez odvraćanja). Takvi instrumenti trebali su uzeti u obzir potrebe svih strana, smanjiti napetosti i dovesti do općeg smanjenja naoružanja. Ovaj proces detanta rezultirao je Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS) i na kraju u stvaranju Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Sada je situacija puno kompliciranija – ali dugoročno neće biti drugog načina nego ponovno koristiti ove instrumente.  

9Ne smijemo vjerovati da će Putinovi vojni uspjesi trajno osigurati njegovu moć. Istina je da će ekonomske sankcije, unatoč svojoj moralnoj funkciji, imati malo učinka u realpolitičkom smislu, pogotovo jer je ruska ratna škrinja puno bolje popunjena nego što je bila kada je osvojila Krim 2014., a njihov savez s Kinom također je postao puno bliži . Ipak, nepravda ovog novog rata je moralna objava bankrota, koja dugoročno podriva legitimitet Putinove moći i u očima ruskog stanovništva. To je ono na čemu moramo raditi.

10Stoga je umjesto zapadnog oružja potrebna zapadna mirovna inicijativa. Teško je vjerovati da će dvije strane izaći iz katastrofe bez posrednika. Ova inicijativa može doći iz neutralnih država Austrije, Finske, Švedske i Irske. Objema stranama mora ponuditi perspektivu u sigurnosnim, ekonomskim i 'moralnim' uvjetima. Mora se poštivati ​​dostojanstvo svih strana. To je, naravno, vrlo težak zadatak s obzirom na žestoke borbe. Mora se težiti paneuropskoj arhitekturi mira i sigurnosti uključujući i Rusiju – nečemu što je bilo kriminalno zanemareno nakon 1989. Zapad također mora prakticirati samokritiku. Sigurnost i prosperitet ne mogu se postići jedno protiv drugog, samo jedno s drugim. Zajednička sigurnost mora se shvatiti kao ljudska sigurnost.

Umjesto nove utrke u naoružanju, potrebno nam je razoružanje kako bismo skupili snage za zajedničke napore u zaustavljanju klimatske katastrofe i svladavanju pandemije. Imamo zajedničke probleme, možemo ih samo zajedno prebroditi. Kao što Dalaj Lama kaže u svojoj izjavi o ratu u Ukrajini: “Naš svijet je postao toliko međuovisan da nasilni sukob između dvije zemlje neizbježno utječe na ostatak svijeta. Rat je zastario – nenasilje je jedini način. Moramo razviti osjećaj jedinstva čovječanstva promatrajući druga ljudska bića kao braću i sestre. Tako ćemo izgraditi mirniji svijet” (Hindustan Times, 28. veljače 2022.).

*Profesor (umirovljeni) dr. Werner Wintersteiner, dugogodišnji suradnik Globalne kampanje za mirovno obrazovanje, austrijski je istraživač mira i mirovni edukator.